Pripovijedanje je najstariji oblik učenja i djeca kroz priču uče o životu i sebi samima. Svaka priča ima uvod, vrhunac i rasplet, pa vam donosimo primjer priče koju smo mi ispričali kroz igru.
Kako smo u prošli puta već pričali o strahovima kod djece, kao primjer smo odlučili ispričati priču o aktualnom strahu od potresa.
Igra je tu da zaboravimo na sve brige i stresove koji nas okružuju, a priča djeci pruža veliku utjehu već od malih nogu. 🙂
Primjer naše priče
Mi smo za pričanje priče koristili i elemente igre Čiri-biri bajka:
Jednom davno, živjela jedna princeza Maša. Živjela je u dvorcu na vrhu zlatnog brda sa svojim roditeljima i bratom Leom. Bila je ona vesela i zaigrana djevojčica koja je dane provodila skakutajući po livadi prepunoj cvijeća. Svojim bi zaraznim smijehom svakog kog vidi činila sretnim.
No, jednog je dana taj osmijeh nestao s njenog lica. Maša je bila jako zabrinuta. Njen se dvorac jako zatresao i razbile su se sve vaze u kojima je držala ubrano cvijeće. S polica su pale i sve slike, te se jako uplašila da se cijeli dvorac ne sruši. Nije se više osjećala sigurno. Nije znala zašto se njen dvorac zatresao i dan kasnije, i dan nakon toga.
Čula je neke priče o čudesnim patuljcima koji stalno nešto kopaju ispod zemlje i da se to dešava zbog njih, tako joj je bar rekao brat Leo. Maša je počela osjećati sve veći i veći strah i nikako se nije mogla riješiti tog groznog osjećaja.
Jednog se dana Mašina majka sjetila svog starog prijatelja, mudraca Larsa koji živi duboko duboko u začaranoj šumi. Znala je da joj on može pomoći, kao što je pomogao i njoj dok je bila mala i bojala se susjedovog psa Rikija. Tako je idućeg jutra odlučila povesti Mašu na putovanje, iako je znala da je šuma veoma opasna. Spakirale su stvari i uputile se u mračnu šumu.
Čim su ušle malo dublje, zemlja se zatresla. Pa nakon par koraka ponovno. Maša se užasno bojala, no vidjela je ptice koje i dalje mirno sjede na granama, ne obazirući se na to što se zemlja svako malo zatrese. Mislila je da je to zato što su ptice i mogu poletjeti u bilo kojem trenutku. Kako su se približavali Larsovoj kolibi, zemlja se sve jače tresla, a sve životinje u šumi mirno su šetale kao da se ništa ne događa. Napokon, stigle su. Lars je već znao da će doći pa ih je dočekao otvorenih vrata.
Lars je izgledao pomalo smiješno sa svojom gustom bijelom bradom i raščupanim obrvama. Maša je bila sretna što će se napokon skloniti u kolibu. No čim su sjeli za stol, sve se zaljuljalo, a Lars je uhvatio svoju šalicu čaja da ne padne sa stola. Ponašao se kao da je to nešto što radi svaki dan.
“Mašo, čujem da se jako bojiš” – kaže Lars. Maša samo kimne glavom. Koliba se ponovno zatrese i Maša se jako uplaši. Počne moliti majku da idu kući.
“A kako bi bilo da ti ostaneš kod mene par dana?” – upita Lars Mašu. “Kod vas?! Nema šanse! Ovdje je sto puta gore nego kod nas!” – uplašeno će Maša.
“Mašo, zar se zbilja bojiš drveća koje pleše?” – upita je Lars. “Drveća koje pleše?” – iznenađeno će Maša.
I onda joj je Lars objasnio kako drveće diljem svijeta voli plesati, pa onda tu i tamo malo pomaknu zemlju i zbog toga se sve zatrese. A kako on živi u šumi, gdje je puno drveća koje voli plesati, stalno mu se koliba trese. No, to se događa samo jednom u puuuno puno godina i traje neko kratko vrijeme. S vremenom drveće sve manje pleše i na kraju utone u dug i dubok san. Maša je sve to pozorno slušala i zamišljala sebe u svojoj plavoj haljinici kako pleše zajedno s tim drvećem. I više joj se to nije činilo tako strašno.
No Lars ju je ipak upozorio kako ponekad moramo paziti, posebno kada drveće malo jače zapleše, kako nam neki predmet ne bi pao na glavu, npr. omiljena vaza s cvijećem. 🙂 Odlučio joj je pokloniti pero koje je pronašao ispod najvećeg drva u šumi. Kažu da je to najmoćnije drvo na kojem se nalaze naj Maša se slatko nasmijala i zagrlila Larsa.
Na putu prema svom domu, zemlja se ponovno zatresla, ali ovaj put je Maša samo trčkarala između drveća i tu i tamo izvela neki svoj plesni pokret. Napokon se riješila svoje najveće brige i ponovno se osjećala sigurno u svom domu. A kada bi se i dvorac malo zaljuljao, ona bi se sjetila starog bradonje Larsa, sakrila se ispod stola, i zamišljala kako s drvećem pleše čaroban ples. Postala je baš hrabra djevojčica. 🙂
Kraj.
O problemima je uvijek teško pričati, te je djeci nekada teško objasniti zašto se točno neki događaj dogodio, jer to dijete ne bi razumjelo. Nije poanta priče djetetu lagati, već mu u tom trenu pomoći da se opusti i riješi trenutnog straha. I nikako nemojte misliti kako niste dovoljno kreativni da sami osmislite svoju priču. To je nešto što se uči i vježba, a djeca će vam sigurno pomoći sa svojim kreativnim i maštovitim idejama. 🙂
A tu je i zabavna društvena igra Čiri-biri bajka koja služi kao alata za pričanje priča, te kroz koji možete na zabavan i slikovit način prikazati cijelu priču.
